Zvonko Bogdan, Lisinski 2007.

Zvonko Bogdan je rođen 1942. u Somboru, njegova pjevačka karijera počela je šezdesetih u Beogradu a od 1980. živi u Subotici. Proslavio se sedamdesetih uz osam opjevanih tamburaša Janike Balaža, a osamdesetih postao sinonim za starogradsku pjesmu i kavanu u koju se ulazi s poštovanjem i kravatom. Devedesete je proveo timareći konje i golubove, prividno napustivši scenu. No na pragu novog tisućljeća vratio se svojim ljudima te i danas žanje što je posijao – čuvajući u svojim pjesmama ljude i običaje kojih više nema.

Njegove su pjesme sve starije, a publika sve mlađa. U posljednja dva desetljeća njegovo smo ime sretali među pjesmama Gužve u 16-ercu, na nekoć kultnoj Facebook stranici Pomazimo konje Zvonka Bogdana ili istražujući tamburašku, svatovsku muziku. Ako jednom to ime i zaboravimo, njegove pjesme nećemo moći. One su sitnim vezom utkane u naše narodno tkivo, a pronalazimo ih i gdje im se ne nadamo.

Bogdanovima možemo zvati pjesme kojima je on autor, poput “Kraj jezera jedna kuća mala” ili “Jedan stari kontrabas”, narodne koje je sačuvao, primjerice “Evo banke” ili “Ej, mati”, prepjeve s mađarskog i rumunjskoj, kao što su “Jesen stiže, dunjo moja (A Hajnal Már Nem Simogat)”, “Fijaker stari (Régi Fiakker)” i “Kad se mesec sprema na spavanje (Când să duce luna la culcare)” te uglazbljenu poeziju srpskih, vojvođanskih i slavonskih pjesnika, među kojima posebno mjesto zauzima Zmaj Jova Jovanović.

Da je predmet u špajzu, Zvonko Bogdan bio bi kanta za mast jugoslavenske proizvodnje, à la EMO Celje. Takve su danas rijetko u upotrebi, no mudraci kojima su pune domaće masti znaju da im čuvaju blago. Da je građevina, Bogdan bi bio Narodno kazalište u Somboru ili “dvorac” u Paliću. Da je začin, bio bi kumin, okus nastao iz suza božice žetve.

Bogdanovi su preci, koliko je njemu samom poznato, od početka 19. stoljeća u Bačkoj, na sjeveru Vojvodine. Etnički pripadaju Bunjevcima za koje pjevač kaže da su njegov svit, ljudi koji ga zanimaju i kojima se bavi, nastojeći očuvati njima zajedničke pisme i običaje – tradiciju ljudi „ponosnih i jakih izvana, ali mekanih i punih čežnje iznutra“. Dok se u literaturi Bunjevci nazivaju ogrankom hrvatskoga naroda, brojni pojedinci u Srbiji smatraju ih konstitutivnim narodom koji nema hrvatsko podrijetlo. Zvonko Bogdan pripada toj izdvojenoj skupini.

Suprotno očekivanjima, on zbog svog nacionalnog opredjeljenja u Hrvatskoj nije izgubio svoj legendarni status. O tom je fenomenu Miljenko Jergović u svojoj kolumni napisao: „Nikada ti drugi ne određuje koja je pjesma tvoja, niti koji je pjevač, pjesnik, slikar i muzičar tvoj. To je, dragoviću, nešto što odrediš sam.“ Zaključio je da je dobro, umirujuće i ispravno da nikom nije palo na pamet da se zbog amblema i zastave odrekne Zvonka Bogdana...