Bijelo Dugme, dokumentarni

Bijelo dugme, rock-sastav osnovan 1974. u Sarajevu. Prva i najpoznatija postava (gitarist Goran Bregović, pjevač Željko Bebek, bubnjar Goran Ipe Ivandić, basist Zoran Redžić i klavijaturist Vlado Pravdić) glazbeno iskustvo stekla je u sarajevskom sastavu Jutro. Nedugo nakon osnutka sklapaju diskografski ugovor s izdavačkom kućom Jugoton, debitiraju singl-pločom Top / Ove ću noći naći blues (ožujak, 1974.) i održavaju prvi važniji nastup u sklopu BOOM Festivala u Ljubljani. Kombinirajući estetiku elementarnog hard rocka i rock and rolla, blues-balada (»Blues za moju bivšu dragu«) te folklorne motive s vizualnim obilježjima glam rocka, njihova prva etapa (pod Bregovićevim autorskim vodstvom) počinje uspješnim trećim singlom Da sam pekar / Selma (1974.) te jednako zapaženim albumom Kad bi’ bio bijelo dugme.

Snimljen u londonskim studijima u suradnji s Neilom Harrisonom (producentom sastava Cockney Rebel), drugi album Šta bi dao da si na mom mjestu (1975.) pretvara Bijelo dugme u popkulturni fenomen (»dugmemanija«), ostvarujući rekordne naklade (više od 200 tisuća prodanih primjeraka) i donoseći prepoznatljive skladbe na razmeđu folka i rocka (»Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac«, »Ne gledaj me tako i ne ljubi me više«, naslovna pjesma i dr.).

Sadržaj podrugljive kritičarske kovanice »pastirski rock« Bregović (u donekle izmijenjenoj postavi) nastoji demantirati autorski zrelijim albumom Eto! Baš hoću! (1976.) te (osobito) LP-jem Bitanga i princeza (1979.) koji se općenito smatra njihovim najambicioznijim radom (npr. sudjelovanje simfonijskog orkestra i mješovitoga zbora u baladi »Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš«). Album Doživjeti stotu (1980.), nastao pod izravnim utjecajem novovalnih promjena, potvrdio je novo, urbano intonirano usmjerenje započeto prethodnim ostvarenjem.

Godinu poslije objavljivanja albuma Uspavanka za Radmilu M (1983.) Bebek napušta sastav koji ulazi u manje cijenjenu, razmjerno nestabilnu stvaralačku etapu mijenjajući pjevače (Mladen Vojičić Tifa, Alen Islamović), vraćajući se folku i zalazeći u područje političkog angažmana (Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, 1986.). Album Ćiribiribela (1988.) pokazao se posljednjim, a iduće godine prestaju s radom. Bebek premješta djelovanje u Hrvatsku, a Bregović počinje uspješnu međunarodnu karijeru. Godine 2005. sastav poduzima kratku i uspješnu povratničku koncertnu turneju nastupajući u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu.